Notes

"Život je i onako eksplozija boja između dvije crnine, ja samo malo više volim crvenu boju" reče Klaun Viktoriji. -"Platiti ćeš ovo višoj sili, negdje poslije ovog svije.." Klaun ju prekine uz dernjavu i udarce u glavu, "ZAŠTO ME NE SLUŠAŠ NEMA VIŠE SILE, A I ČAK DA IMA TEBI JE TO TRENUTNO NEBITNO ,NIJE LI?" Sve se to odvijalo na "Ludoj i nezaboravnoj vožnji sa Smrti" u jednom od najstarijih lunaparkova u Zagrebu na Maksimiru. "Ironično" mislila si je Viktorija. Lunapark što se prestiže na 300 četvornih metara otvorenog tla bez pokrivala. Slabo je više bio posječen zbog nesigurnosti svih vožnji i sprava. Loše je ostario i ljudi u gradu su se znali našaliti kako imaju vožnju smrti u kojoj imaš stvarne izglede i da pogineš. Kasno predvečer kao što je sad bilo je neodoljivo podsjećalo na slike lunaparka u gradu Prypjatu u Ukrajni. Bio je jesenski dan i kišica je lagano krenula padati po smeđim bojama grada Zagreba, maska našeg antagonista se počela topiti, a Viktorija nije mogla vjerovati što vidi.

"Gledaj Viktorija mome timu, a i meni se čini da Klaun ne djeluje po nikakvoj šabloni i ubojstva su prestala u zadnjih 10 mjeseci. Jako je teško općenito uhvatiti serijskog ubojicu, a kada nema ni povezanog vremena između ubojstava i žrtava stvar postaje ravno nemoguća. Ne želim ni spominjati da se Zagreb nikada nije suočio s ovako nečime i iskreno mi nemamo školovanje u policijskoj školi povezano s ovakim tipom ubojica. Vidim samo da su ubojstva prestala. Možda mu se nešto desilo ili se "umirovio", bilo kako bilo mislim da je vrijeme da i ti i ja nastavimo normalnim životima jer smo zaslužili i dužni smo ne strepiti od tako nečega, pokazati da se ne bojimo živjeti dalje. Ne možeš vječno biti zatvorena i živjeti u strahu. Pokaži svijetu zube i nastavi dalje." Viktorija se toga dana stvarno odlučila izaći, bližio se kraj ljeta i približavala se jesen, njeno najdraže godišnje doba. Lišće po parkovima je već lagano počelo žutiti i padati i grad je općenito počeo poprimati taj hladni sjaj smeđeg i tamno zelenog. Odlučila je poslijedne sunčane dane iskoristiti šetnjom do antikvarijata po neku knjigu. Naposlijetku je uzela Stepskog Vuka od Hermana Hessea, već je jednom pročitala Stepskog Vuka kojeg je posudila u knjižnici ali je uvijek htjela imati svoju kopiju. Jednostavno je obožavala njemačke romantičarske pisce poput Hessea,