Notes

U klinačkim danima, tim tako nevinim danima maštanja i zabrinjavajućih vizija svega okolo što se kreće, ja sam svoj let avionom zamišljao ovako: sjedim uz prozor kroz koji gledam skup šarenih polja, posmatram gradove, sela i ljude pa kad se smorim, upalim TV na leđima sjedišta ispred, pustim neki film i zaspim.
Od čitavog tog zamišljenog utiska, ja sam u stvarnosti imao samo jedno - sjedio sam pored prozora. Otkako smo se kroz beogradsku maglu vinuli iznad oblaka, gledao sam samo u oblake i... oblake.
Kad sam sletio u Varšavu, dalji rođaci tih oblaka prosuli su gigantsku kišu na mene.
Kišobrana, naravno, ni u priči.
Iscrpljen, bez trenutka sna, pod hrpom tereta, polud i sav takav nikakav jedva sam našao kafanu koja mi može dati internet, meni neophodan u tom trenutku, jer putem njega moram doći do smještaja.
Ništa, rezervišem krevet u hostelu u koji sam došao nakon pola sata, nošen mišlju da je sve sređeno, plaćeno, da nemam brige, jer sam platio preko neta.
Bilo je tu nekih sitnijih komplikacija, no međutim, sve se svelo na nulu.
Savjet: krevet u hostelu rezerviši direktno. Sarađuj sa hostelom. Ne, ne pitaj zašto, samo... samo direktno.

Da ne dužim - smjestio sam se u hostel imena ''Oki doki''.

Legnem u taj svoj krevet i jedva nekako zaspim, jer su me glupe misli satirale pola sata, ali zaspim.
Spavanje je jedino bitno u svemu tome.
Probudi me otvaranje vrata, ili bacanje kofera na pod, ili razgovor između radnice hostela i nekog momka.
Taj momak je iz Jerusalima, i zove se Ženja.
Ženja Jerusalim.
Raspričasmo se ja i Ženja, gurnu mi on u ruke neko svoje piće, dam i ja njemu koji gutljaj rakije, razmjenimo pohvale i odemo u kafanu, koja je u sklopu hostela.
Sjedimo tako, sat sreće je u toku, ili sretni sat, nije bitno, bitno je da je pivo jeftinije.
Zovnu Ženja pivo momku za šankom, Sajmonu, Australijancu, koji nam se potom priključi za stolom. Odjednom je tu i neki pogubljeni Japanac koji kaže da mu je Franjo Tuđman uzor, frajeru, de malo, i kad nas je Japanjez smorio govorom mi se otisnusmo ka starom gradu.
U starom gradu ništa posebno; sjede smokinzi, striptiz barovi i ozbiljnije cijene piva a mi, jedan u ofucanim japankama, drugi u promotivnoj majici australijskog piva a treći ružan ko pas shvatismo da nam tu nije mjesto - da je naše mjesto u hostelu. Oki doki, idemo u hostel.
Došli smo ti mi tako u hostel, pri zadnjim gramima snage i vrlo spremni za svaljivanje u krevet. Zanimljiv je podatak da je Ženja taj dan prepješačio tridesetak kilometara hodajući po Varšavi, a da se najslabije snalazi po njenim ulicama.
Varšava. Varšava meni, sa naglasnom na meni, nije sjela. Nije mi sjela zgrada sa sivom, depresivnom odeždom, nije mi sjela blještava reklama Koka Kole na krovu te zgrade. Nije nam išlo, draga Varšavo, i bolje je da se raziđemo ovako, kao ljudi. Nismo više djeca, ni ti, ni ja. Možemo se lagati, o da, ali mudri smo, i bolje je tu snagu sačuvati za kasnije, jel da?
Polumrtav, lijep ali i bogat, legnem u krevet. Nema šta, kontam u sebi, spavam do jedanaest, tada će doći usisivač sa čistačicom i njih dvoje će me zajedno istjerati vani, i dalje kontam u sebi, i utom me neka sila izvuče vani.
Sjedam na stepenice, motam cigaretu i razmišljam: ,,Ma ne mogu ja sada sjesti na pivo u ovom baru u hostelu, ne cima mi se svakih petnest minuta do prostorije za pušače. Odoh ja vani, naću neku baštu, barem toga ima.’’
I izađem ti ja, buraz moj, vani. Taman što sam skrenuo iza ugla, ugazim u neku lokvu, tu se sjetim Banja Luke i tih poplava i haosa koji tamo vlada ovih dana, ali otrgnem misli od toga i nastavim dalje i tu mi se ukaza bašta i nekoliko praznih stolova, od kojih me jedan pjesmom k sebi pozva.
Sjedam na najneudobniju stolicu na svijetu i brže bolje je mjenjam za najudobniju stolicu na svijetu.
Sjedim tako, već sam naručio poljsko pivo i rakiju, i razmišljam o bojama poljske zastave i spajam ih sa Varšavom. Razmišljam o bijeloj boji koja bi, po meni, trebala biti sivlja, koja je dosadna, tmurna i ubija mladost i o crvenoj, koja te tjera da se pokreneš, da ustaneš iz kreveta i izađeš iz hostela u minut prije ponoći.
Razmišljam o bojama, vrtim čašu piva po ruci, gledam je tako, dolazi mi misao da je to više čaša za vino nego za pivo pa reko aj da vidim šta na njoj piše, i bacih znatiželjan pogled na ta vijugava slova.

Odavno ne jebem slučanojsti ni dva posto.

A šta, pitaš se, piše na čaši?
Na čaši piše Banjaluka.
Taj restoran, kasnije sam saznao, nosi ime Banja Luka.
Frazu ‘’banjaluki’’ Poljaci koriste da prikažu nevjericu nečim što se desilo.
I ja sam mislio da tu, u tom restoranu, mene neko zajebava.
A restoran je, jebo sebe, isti Banja Luka. Samo što se u njoj ne jedu one školjke toliko puno kao i u njemu. U njemu se večeras, među trojicom Poljaka tražila etimologija, značenje i postojanje riječi kurva.
Za stolom ispred sjedile su njih četiri, kojima su njih trojica poslali pića i zajedno su otišli negdje u noć.
Iza mene, na ljuljašci, sjedio je par koji je kasnije otišao na klupu u mraku. On je sigurno banjalučanin, jer živi sa mamom.
Ona je neka sa strane, ali su joj cimerke tu, uče.
Jedina reakcija na ta slova koja su bila na čaši bio je smijeh. Glasniji od groma, spor i iskren, smijeh izazvan čudom.
Na kraju sam dobio račun.
Na njemu rakija,
pivo,
i krčma ''Banja Luka''.
Aj Banja Luko, živjela!