Notes

Jesi li za to da se iskradeš kroz prozor pa niz grane hrasta iz svoje sobe večeras, ili ne mora to biti ni večeras, neka bude u noći vedroga dana, eto, dogovorili smo se. Jesi li za to da te te noći dozovem samo nama poznatim zviždukom, našim zviždukom ali tiho, da ti ne probudim starce i dok čekam tebe, tvoj pas ne laje na mene, čak mi pruža šapu i ne steže mi ruku silno a ni mekušavo.
Tvoj pas nije glista. Tvoj pas vrijedi puno i svjestan je toga.
Uzeću te za ruku i vodiću te daleko od vještačkog svjetla, u mrak ali ne mrak mrak nego negdje gdje mogu da te zagrlim, da zavučem svoju ruku ispod tvoje široke majice i da njome diram ta tvoja gola leđa, da priđem usnama do ruba tvog uha i šapnem ti da je pred nama još samo večeras, jer ja sutra odlazim i nema me, i neće me biti jako dugo.
Prazane ulice parka prekida tumaranje grupice momaka koji bi ispušili buksnu, idemo, idemo kraj rijeke, nema veze što je zidić zauzet i što su klupe blatnjave od đonova,
znaš da je moj duks idealan za tvoje dupe i tvoje dupe je idealno za moj duks.
Jesam li ti rekao da su ti minđuše slatke? Jesu, kao da si ih umočila u neki pekmez.
''Pa jesam, slušala sam jagode kako se krčkaju. A kako si ti primjetio da su slatke?'' Kažem ti da sam ih dodirnuo usnama dok sam ti šaptao ono o čemu večeras ne pričamo. Gledamo u rijeku nakon nekih smijehova, odjednom sam zamišljen, posmatram tihu i oko nje virove i oko njih uglačan dio površine rijeke i sva je raznovrsna, tu me nešto povuče nazad, prepuštam se jer znam da me ti vučeš, poznajem tvoj dodir koji nasilno moli i koji se ne odbija.
Ležimo dole na mravljim putevima, pravimo im zaobilaznicu, da ne idu preko nas.
Više smo ljudi nego vijadukti!
''Jesi li za pivo?'', pitaš me odjednom, neočekivano. Ne znam kako da te slažem i govorim ti da jesam, jer za pivo uvijek jesam.
Vraćaš se sa četiri otvorena piva, osvjetlila si tlo i našla si dva čepa koja kuješ kamenom, ispravljaš i pereš ih u rijeci, pa zatvaraš dva piva, da ne izlape.
Nazdravljamo, uzdravlje!
Ne mogu te pogledati a da mi oko ne zastane, barem na tren, na tom benu što ti je prikovan za obraz.
Iza naših pogleda, kroz zidove tvrđave, odjekuje eho bluza.
Pričaš mi tada priču o tome kako si došla do piva: ''Rekla mi je Sara da je večeras od jedanaest do ne znam tačno kada pivo besplatno za djevojke u Ksetu, a ja sam, kao što vidiš, djevojka, i tako sam ušla unutra, stala sam za sto sa meni nepoznatim djevojkama i rekla sam im da bježim od momka a žene ko žene, sažalile se na mene i sprijateljile smo se u trenutku, pozvale su konobara i kazale mu da donese četiri piva za naš sto što je on uradio, pošteno od njega. U međuvremenu sam im rekla da živim tu, na Čairama, i da bih večeras najradije sjela na balkon i sama bih pila jer imam debila za momka. Pustile su me, poželile su mi sreću, čak su me dvije poljubile u lice! Jel se vidi karmin, jel se vidi?''
Ne znam kako da te oslovljavam, ne znam kako da te gledam, jedino što zasigurno znam je da smo sami, iako je zidić krcat i za sve nas ovdje tijesan.