"Stavila sam jedan dan sve tvoje stvari u jednu kutiju i spremila je na dno ormara. Ali nisu to bile tvoje stvari, to su bile, ajmo reći stvari o tebi; dnevnik, crteži, pjesme i jedna tvoja slika koja je uvijek bila kraj mog jastuka i s kojom bi uvijek pričala prije nego što zaspem. Na kutiju sam napisala velikim slovima "VIŠE NIKAD NE OTVOARAJ!" , a ovu riječ "NIKAD" sam 100 puta podebljala da se baš primjeti i da me baš ta riječ na mnogo toga podsjeti kad se tebe sjetim. Mislila sam da ću u mojoj sobi tad moći lakše disati, jer sam provela u njoj toliko toga u vezi tebe... Skakanje po krevetu od sreće, a ti si me tad na jedan način i činio sretnom... Ponekad bi i sjela na krevet, uzela dnevnik i pisala šta mi se dogodilo danas, il si me pogledo, il si se nasmijao, il sam te samo ugledala, sve te sitnice su me činile sretnom i morala sam ih negdje zapisati, iako će one uvijek biti zapisane i u mom srcu. Prije spavanja bih gledala u strop i pričala o tebi, o "nama"... Zamišljala bi nas kako bi ti i ja zajedno izgledali. Ti su se zidovi naslušali i nagledali toliko toga... Ali, nisam mogla više, zato sam spremila sve stvari u tu jednu malu kutiju da me više ništa na tebe ne podsjeća. Spremila sam sve uspomene, suze, sreću, jednostavno sam spremila svoje srce u tu malu kutiju punu bola... I kada god sam ušla u sobu, nekako je bila prazna, falilo je nešto... Falili su svi ti dani, sve ono skakanje, plakanje, udaranje glavom od zid... Falile su one noći kad ne bi mogla spavati jer bi pričala o tebi... Falila sam sama sebi, a najviše su falile sve te stvari koje sam spremila u tu kutiju... Otvorila sam je danas. Bilo je jače od mene... Bez obzira na onu riječ "NIKAD", morala sam je otvoriti... Kad sam je otvorila kao da je iz nje izbila nekakva radost, sreća... Ono moje srce koje je bilo spremljeno, izašlo je isti sekund iz te kutije i tiho mi šapnulo " Izvadi sve iz te kutije... Pročitaj sve što si napisala o njemu i sjeti se svih tih trenutaka koji su tebi značili SVE, a njemu NIŠTA, jer on nikad nije znao da ga volš toliko... Izvadi sve i budi opet sretna... " ... izvadila sam taj svoj mali dnevnik o tebi, i krenula čitati sve što se nekad događalo... Dignem glavu i shvatim "Osmijeh je tu, nakon dugo vremena..." , da, dok sam čitala sve to, imala sam isti onakav osmijeh na licu kad mi se sve to i dogodilo, isti onakav osmijeh kada sam tebe prvi put ugledala, onakav osmijeh kada te vidim sretnog, onakav osmijeh kada me slučajno pogledaš, e baš takav osmijeh je tad na mom licu... I onda dođem na kraj tog dnevnika i vidim ono što me zaboli, onu rečenicu koja je u tom trenutku onaj moj osmijeh pretvorila u suze i bol, onu rečenicu koju sam zadnju napisala u taj dnevnik, onu kada si odlazio " ZBOGOM ANĐELE I ZNAJ DA ĆU TE VOLJETI GDJE GOD DA JA BILA, ZAUVIJEK! " ... I onda poludim. Razbacam sve i poželim nestat. Nestat jer boli, jer je ta bol još uvijek tu, bez obzira na sve... Legnem na krevet, isplačem sve što sam čuvala u sebi 2 mjeseca, znaš zašto 2 mjeseca? Jer sam te prije 2 mjeseca vidjela, i od toga dana molila Boga da te opet vidim... Iz dana u dan nadala se da će možda to biti sutra, da ću te sutra negdje ugledati, da ću sutra osjetit onaj predivan osjećaj kada si u blizini, ali ne! Nije došao još taj dan! A čekam ga! Grozno je živjeti za dan kada ću te opet vidjeti!! Znaš!?? A taj dan možda više ne postoji... Jednostavno možda više nikad ni ne dođe taj dan... Uzalud čekam, jelda? Tako je! Kada te opet ugledam, hoće se išta promjeniti?? Ne! Ustvari hoće... Samo ću te zavoljet još više, samo ćeš mi dat još jedan razlog da te volim još više, samo ćeš mi dat još više neprospavanih noći i milion prolivenih suza, ali samo to, da... Hah, samo to... Izvadila sam i sliku tvoju i stavila je tamo gdje pripada, gdje je uvijek i bila, kraj moga jastuka... Čuvala me od ružnih snova, slušala me kada mi je uvijek bilo teško, ta tvoja slika je bila moj najbolji prijatelj... Vratila sam tog svoga "najboljeg prijatelja"... I kao i svaku večer, kao i ovu, uzet ću tvoju sliku u ruke, zagrlit je i reći "Volim te. Bože, molim te čuvaj ga..." i mirno zaspati... Ujutro se probudim i ne bude više u mojim rukama, ali ne i na podu, bude tu, negdje kraj mene da kad otvorim oči prvo što ugledam budeš TI, poželim ti dobro jutro... I tako svaki dan... Nisam te zaboravila, nisam zaspala niti jednu noć da ti nisam rekla da te volim, nisam se niti jedno jutro ustala iz kreveta a da ti nisam poželila dobro jutro, nisam! A kada sam sve spremila u kutiju, ne brini, ni tada te nisam zaboraila... Samo sam te zavoljela još više, zato sam danas otvorila kutiju i izvadila sve, jer si mi falio, ali i dalje fališ... Još više neg prije, više neg jučer, više neg prije minutu, sekundu, a sutra ćeš falit više neg sada... Oćeš mi ikada sve ovo moći vratiti? Znam da nećeš. I iako sam svjesna toga ja te i dalje volim. Volim više od svega, više od same sebe... Valjda osjetiš svaku večer da te netko voli, da nekon nedostaješ... Valjda osjetiš da nekome trebaš, da te netko želi i da bez tebe više ne može, da je toj osobi bilo dovoljno samo da te na sekund vidi, samo toliko... Ali ni to, nema ničeg... Samo to da te volim, da te čuvam i da nikome o tebi ne pričam... Samo to da te nikad neću prestati voljeti... Samo to..."
