Notes

Nikada nisam patila za momcima,uvijek sam ja njih ostavljala,i nisam se nesto emocionalno unosila u veze. Sve dok prosle godine nisam upoznala njega. On je jedini decko sa kojima sam se mogla zamisliti u ozbiljnoj vezi,i trebali smo biti zajedno,ali se zakomplikovalo. Zbog njega sam proslog ljeta svasta radila: napila se i zavrsila u hitnoj,rasekla se staklom i zaradila sivanje i dozivotni oziljak,izgubila nevinost na glup nacin,navukla se na cigarete - a prije nisam bila takva. Sad vidim da sam samo sebi cinila zlo. Prije koji mjesec smo se opet zblizili i opet nismo uspjeli,ali i dalje je neizvjesno. Svi mi kazu da cemo mi jednog dana biti u vezi,da mu treba vremena,da budem strpljiva. A ja budala nemam snage da sasecem i da kazem sebi da je gotovo,nego se jos nadam. Jednostavno,zaljubila sam se,prvi put (a vjerojatno i posljednji) i ne mogu da zaboravim sve to. Inace imam astmu na psihickoj bazi i ne smijem se nervirati mnogo. Prosle nedjelje sam toliko plakala da sam krenula da se gusim,bila sam sama kuci i sva sreca pa me je drug u tom trenutku nazvao i u roku od 5 min dosao po mene i odvezao me do bolnice. Tri dana sam provela u bolnici zbog njega i ja i dalje ne mogu da prestanem da razmisljam o njemu. Ljuta sam na sebe,prije svega...tjesi me to sto smo cetvrta godina i selimo se iz ovog grada,odlazimo iz skole i necemo se vidjati vise tako cesto. S jedne strane je to dobro,a s druge strane lose..najgore je to sto je on jako dobar prema meni,nikada mi nije ucinio nista nazao i nemam zasto ni da ga mrzim.. Te neostvarene ljubavi i propustene sanse bole najvise..