Notes

Selma, 18 godina:
"Zato sto ja tako kazem. Zato sto si zensko."
Te rijeci mi i dalje odzvanjaju u glavi. Rijeci koje je izrekao moj otac kada sam ga pitala zasto ne mogu ostati vani vise od dva sata. Rezu mi srce poput noza. (cliche much -_-) Ne mogu da izbacim izraz na njegovom licu iz glave. Pogled u ocima kojim mi jasno daje do znanja da je sva daljnja diskusija uzaludna. Jer je on tako rekao. Jer sam djevojka, a djevojke trebaju biti poslusne svojim ocevima. Nije bitno sto sam uvijek bila odlicna ucenica, sto nikad nisam pravila probleme u skoli, i sto me svi profesori vole. Vise me ni ne pita sta je bilo u skoli; to se podrazumijeva.
Mozda je to i problem, sto se nikad nisam suprotstavila, niti iznevjerila njegova ocekivanja. Savrsena kcerka. Ne znam da li bih se vise i mogla suprotstaviti, sve i da pokusam. Osjetim kako se bijes i borbenost u meni polako smiruju; nepravda koja me je povrijedjivala vise mi se ne cini toliko bolnom. To je upravo ono sto me i najvise plasi. Da cu se jednog dana probuditi, a "zato sto si zensko" ce mi djelovati kao sasvim valjan razlog zasto nesto ne mogu da uradim.

Faris, 17 godina:
Danas su se stari i Selma posvadjali. To se rijetko desava, mora da je bas bila nervozna. Cujem njihove glasove kako dopiru iz dnevne sobe. Njen uznemireni glas pita zasto se ponasa prema njoj kao prema kriminalcu, a ne kao prema kcerki. Njegov smireni glas okoncava razgovor. Selmini koraci polako idu prema sobi. Cujem kako zatvara vrata i lijeze na krevet. Mora da je stavila slusalice; muzika je uvijek smiruje u ovakvim situacijama. Osjecam neku cudnu krivicu. Meni nikad nije branio da izadjem s jaranima, cak i ako je radni dan, a vec sam izasao prethodna dva dana. Ali sta ja mogu tu? Nije ni meni uvijek lako. Zelio sam da budem reziser, nekad davno. Sada zavrsavam zanatsku skolu, jer mi je tako posao osiguran. I dalje uzivam da gledam filmove, analiziram svaki ugao kamere i razmisljam o tome sta bih ja uradio drugacije. Ali, sve rijedje u posljednje vrijeme. Ispunjavam svoju ulogu.

Otac:
Cim su rijeci presle preko mojih usana, znao sam da nisu pravedne. Ali, sta je tu je. Vec su izrecene. Ne mozes povuci svoje rijeci ili preci preko njih; tako pokazujes slabost. A i ona mora razumjeti da ne moze raditi sta zeli. Svi imamo ulogu u ovom zivotu koje se moramo pridrzavati. I ja se neprestano zrtvujem za ovu porodicu. Zar misli da je meni svejedno? Kad sam bio njenih godina, nisam zamisljao da ce mi zivot ovako izgledati. Naucio sam da budem zadovoljan onim sto imam. Ipak, nekad u noci osjetim uzasnu tjeskobu. Protracio sam zivot. U tim trenucima mi dodje da sve ostavim iza sebe i pocnem ispocetka. Pokusam ponovo. Ali to vrijeme je proslo. Donio sam svoje odluke, i sad moram stajati iza njih.
Mozda kupim novo auto. Ili pustim kosu.

Majka,,,,,,,,,