Notes

Ovdje je priložen ulomak iz knjige Zločin i kazna koju je napisao Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iako u romanu možemo uočiti elemente kriminalističke priče kao što su: ubojstvo, psihološka trauma, napetost i neizvjesnost… On po strukturi ipak nije takav. Za razliku od tipičnog krimi-romana, ovdje je ubojica znan od samog početka i priča se ne vrti oko njegova hvatanja. Dostojevskog se smatra jednim od vodećih predstavnika ruskog realizma, a Zločin i kazna se svrštava među klasike tog doba. Sam koncept realizma znači da su se pisci koncentrirali na stvarni ljudski život, realne situacije i probleme tog doma. Bez uljepšavanja i ukrašavanja. Jednostavno, surov ljudski život.

Raskoljnikov je mladi student prava koji je zbog teške životne situacije bio prisiljen ubiti jednu staricu. Spletom okolnosti, počinio je dva ubojstva jer se neočekivano pojavila i njena sestra. Kroz roman pratimo njegov unutarnji sukob i muku, njegove stavove i dvojbe. Nakon ubojstva vraća se u svoj stan, užasnut onim što je učinio. Hvata ga groznica te danima spava, budeći se povremeno u bunilu. Morao je sebi opravdati svoje postupke, morao se riješiti tog stravičnog osjećaja krivnje. Ali Raskoljnikov je i imao opravdanje. Naime, on je dijelio ljude u dvije skupine. Na obične i na neobične. Obični ljudi su bili većina, oni tradicionalisti koji žele održati svijet kakav je. Bez promjena, bez uzbuđenja. S druge strane, neobičnu skupinu ljudi čini manjina buntovnika. Ljudi koji pokreću stvari i mijenjaju svijet. Takvim ljudima je dopušteno sve, čak i zločin, da bi ostvarili svoje ciljeve. Dopušten je jer im je to u prirodi, da budu drugačiji, da razbiju kolotečinu svijeta pod svaku cijenu i odvedu ga na novu putanju. Raskoljnikov je sebe ubrajao u neobične ljude. Da je dobio priliku sve ponoviti, možda i ne bi ubio, možda bi izabrao drugačiji put. Ali morao je znati tko je on zbilja: «morao sam tada doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek?» svaki čin ima i svoje posljedice. Raskoljnikova je izjedalo, njegov osobni oblik kazne za ono što je učinio. Morao je priznati nekome što je napravio prije nego ga krivnja cijelog razori. Priznao je svoj zločini Sonji, prostitutki sa duboko izraženim kršćanskim uvjerenjima. Govori joj o svojim dvojbama i razmišljanjima, izlaže joj cijelu svoju razgolićenu dušu. Sonja, koja se ne slaže s njim da čovjek ima pravo ubiti, kaže da je jedini način na koji se može osloboditi krivnje taj da prizna sve vlastima i prihvati kakvu god kaznu dobije. Priznao je zločin i za kaznu proveo 8 dugih godina u Sibiru. Ali nakon izvršene kazne, vratio se kao preporođen čovjek, napokon slobodan od svega.

«Jesam li puzav stvor ili imam pravo…-Ubijati? Imate li pravo ubiti? «. Možemo li zbilja svijet toliko pojednostaviti i sve ljude svrstati u samo dvije skupine? Oni koji smiju i oni koji ne žele. To nas vraća na ovo pitanje. Je li moralno ubiti jednu osobu za spas velikog broja drugih? Jedini način na koji možemo odgovoriti na to je slušanjem vlastite savjesti. To je jedini moralni vodič koji nam je potreban. Jer što nam vrijedi ako nam netko drugi kaže da je nešto ispravno kad nam srce tvrdi suprotno? Slijedimo uvijek svoje srce i um, kamo god nas to odvelo.