Notes

Miroslav Krleža, hrvatski dramatik i pjesnik, po mnogima je najveći i najsvestraniji pisac 20.stoljeća. Nakon 1918. otvara tzv.“glembajevsku temu“ u kojoj tijekom veljače 1932.nastaje njegov najpoznatiji, a ujedno i prvi cjeloviti hrvatski moderni roman „Povratak Filipa Latinovicza“.
Težak, gust i po strukturi vrlo kompleksan tekst razgranate fabule i bez klasične kompozicije dovodi do zaključka da ovaj monološko-asocijativni roman pripada suvremenoj književnosti. Jednim dijelom to je i roman-esej jer su čitavi dijelovi teksta zapravo eseji o umjetnosti i slikarstvu. Roman vremenski obuhvaća nekoliko proljetnih, ljetnih i jesenskih mjeseci. Krleža poput Prousta radnju započinje retrospektivom: Glavni junak, Filip vraća se nakon dvadeset i tri godine izbivanja u svoj rodni dom, a zajedno s njime vraćaju se i davne uspomene i brige za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat. Nakon što je od ukradne mamine stotinjarke proveo tri noći s prostitukama te se vratio kući i naišao na zaključana vrata ostao je na ulici i bio osuđen na lutanje. Vrijeme dolaska obilježeno je riječima – „svitalo je...“, čime je upotpunjena metaforika povratka. Time uočavamo početak nečega novoga, otkrivanje istine, spoznaju. Idući prema rodnoj kući, naviru mu sjećanja temeljem kojih saznajemo motiv dolaska. Intelektualac i slikar Filip, sin je trafikantkinje Regine, pravog imena Kazimere i nepoznata oca. Njegov povratak je zapravo potraga za odgovorima davno postavljenih pitanja, za pripadnošću u društvu, vlastitom indentitetu, ljubavi i umjetnosti. Bez razrješenja tajne očinstva, koja je dominirala njegovim djetinjstvom, on ne može pronaći svoj identitet. S tim ključnim problemom isprepliću se i mnogi drugi poput odnosa umjetnika i društva, pitanja vlastitog talenta i nedostatka inspiracije. Stvarnost doživljava na poseban način što mu onemogućuje slikanje određenih motiva kao što je zvuk i miris. Tijekom traganja za istinom, upoznaje dermatologa i doktora fiziologije Kyrialesa čiji je kratak dijalog naveden u priloženom ulomku, a nalazi se u trećem dijelu romana za vrijeme boravka u Kostanjevu. Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav i to je u Filipu izazivalo nemir. Također nije vjerovao u nikakve posebne ljudske sposobnosti ili talent. Filipa je smatrao živčanom i rastrojenom osobom koja bi mogla počiniti samoubojstvo, ali je velika kukavica. „...i nema govora da bi se takvim metodama dalo bilo što učiniti u životu, a najmanje: naslikati jedna dobra slika!“ Slušajući ga kako govori o slikarstu, Filip kao da je čuo svoj najskriveniji glas, osjećao je kako taj čovjek govori istinu i kako formulira njegove vlastite najkrvavije istine. Iako je i sam promašen čovjek, Kyriales razara Filipove spoznaje o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu i smatra da se realnost ne može pronaći u umjetnosti. Ova izjava je po meni i točna, jer se naslikati može dio stvarnosti koja isključuje baš te mirise i zvuke koji muče Filipa. Bez obzira na to što je za Filipa umjetnost viši smisao života, vrlo je izraženo njegovo razočaranje raspadanjem stvarnosti na detalje, boje počinju sivjeti i postaju bezlične, što se automatski sintetizira s raspadanjem vlastita života. Osjeća se prazno, život mu postaje besmislen. „Kao lutku, tako ga svlači taj čovjek i on postaje potupno prazan...kao svijeća, kada dogorijeva...“ No, pored Kyrialesa, Filip susreće plemkinju Bobočku koja u njemu budi potrebu za slikanjem, jer ga očarava njezina tjelesnost. Iako su i dalje bili kao stranci, majka se pokušava približiti Filipu tako što ga upozorava na Bobočkinu nemoralnost. No tada iz Filipa izbije dugo nakupljani bijes i nakon lavine optužbi, majka otkriva da mu je otac plemić Liepach. Pored toga, na trenutak se činilo da bi Bobočka mogla spasiti Filipa, no situacija se mijenja i zbog ljubomore ju ubija njezin ljubavnik, propali advokat Baločanski. Na kraju roman završava noću i time se zatvara krug. Filip se nalazi na početku, u tami i možda još većim kompleksima nego prije. Jer, ne kaže se uzalud da istina boli.
Miroslav Krleža želio je kroz mnoge likove prikazati psihu intelektualaca, a jedan od njih je Filip Latinovicz, koji bitan dio života provodi odvojen od obitelji. Prikazuje unutarnju borbu svijesti, kroz koju se daje tadašnji jasan doživljaj umjetnosti, koja kao i danas nije bila dovoljno cijenjena i koja je tragala za načinom kako da opstane i podlogom na kojoj se može razvijati.