Notes

Priloženi tekst ulomak je iz petog čina tragedije Antigona u kojoj istoimena protagonistica iznosi monolog o svojim postupcima, kazni i posljedicama istih. Autor ove dramske vrste veliki je starogrčki tragičar Sofoklo koji je reformirao antičku tragediju tako što je povećao broj koreuta s dvanaest na petnaest te joj je dao savršeni oblik uvođenjem trećeg glumca. Antigona uz Kralja Edipa i Edipa na Kolonu čini organsku dramsku trilogiju o kralju Edipu povezanih radnjom, licima i sadržajem. Sljedeći stihovi potvrđuju vezu s tragedijom Kralj Edip u kojoj umiru Antigonini roditelji i braća: „Al/ čvrsto gajim nadu da ću ocu svom. / Kad dođem, draga doći, draga majčice, / I tebi, draga tebi, brate premili‟.

Antigona, tragična junakinja ove tragedije, pokopavši brata Polinika prekršila je zakon kralja Kreonta te si tako svjesno odredila svoju tragičnu sudbinu. To saznajemo iz njenog monologa u danom ulomku, točnije iz sljedećih stihova: „a sad, Poliniče, tijelo ti / Sahraniv tvoje, takvu plaću ubirem. / Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.‟ Ona je lik nepokolebljivih uvjerenja i iznimne snage karaktera, što su razlozi zbog kojih se nije mogla olako pokoriti naredbama i zanemariti moralne vrijednosti kojima je naučena. Situacija je dobila na težini time što je u pitanju upravo njen rođeni brat. Da joj je muž umro, „drugoga bi dobila‟, ali „kako roditelje‟ njoj „ krije Had, / Brat nijedan se više rodit ne može‟.
Čovjek je u zbilji ipak bliži primjerice Antigoninoj sestri Izmeni koja nema njenu snagu karaktera te se uvijek pokori snažnijemu nego Antigoni. Ona ni u jednom jedinom trenutku nije dvojila niti dovela svoju odluku u pitanje, što dovodi do zaključka da je njena veličina ipak pomalo idealizirana. Sukladno s tim osobinama, ali „neudatu i bez svatova‟, hrabro se pomirila s činjenicom da na dan kada se trebala udati za zaručnika Hemona ide „bez prijatelja živa u grob k mrtvima‟. Zato ona tu kamenu grobnicu naziva „bračna ložnica‟.
Sofoklo, pišući u heksametrima, osim prethodno navednog oksimorona i metafore, koristi i razne druge lirske iskaze čime potvrđuje svoju nadarenost i veličinu zbog kojih opravdava titulu najhvaljenijeg starogrčkog tragičara antičkoga stila.

Kreontova se odluka, temeljena isključivo na zemaljskim zakonima, kosi sa onom najvišom, božanskom s Antigonine strane budući da se u to vrijeme vjerovalo kako duša nesahranjenog mrtvog tijela ne može naći mir, na što svak ima pravo – i živ i mrtav. Na to se svodi osnovna problematika djela. Vjerujem da se svatko od nas slaže s njenim stavom glede spremnosti na bilo što za svoje najbliže. No, problem je to što te riječi treba istinski moći provesti u djelo, a ne samo prazno govoriti, i to pogotovo za obitelj koja jest, ili bi bar trebala biti, najveća dragocjenost svakom pojedincu.